benediktinci, katolički monaški red, osnovao ga je sv. Benedikt iz Nursije 529. u Montecassinu i dao Pravilo (Regula). Prema osnovnom načelu »moli i radi« (ora et labora), posvećuju se skrovitu životu u šutnji, molitvi i manualnome radu, kojemu poslije nadodaju škole i intelektualni rad. Prvotni im je razvoj ometan provalom Langobarda, a velik su procvat doživjeli u karolinško doba, kada su postali nositelji crkvene i kulturne obnove. Prvih su stoljeća bili i misionari u pokrštavanju germanskih i drugih naroda. Najveći razvoj i duhovno-reformni pokret ostvarili su u opatiji Cluny (X–XII. st.), od koje se razvila kongregacija mnogobrojnih samostana. Značajan je prinos benediktinaca europskoj kulturi u širenju pismenosti (škole), znanosti i književnosti (prepisivanje knjiga, pisci i znanstvenici), te razvoju poljodjelstva i obrtništva. Samostani su isprva bili samostalne jedinice, poslije su se udruživali u kongregacije. Iz Benediktova reda nastale su reformirane grane: cisterciti, kamaldoljani, kartuzijanci, trapisti i dr. Ženski red benediktinki osnovala je, prema predaji, Benediktova sestra Skolastika. U mnogim zemljama Europe i Amerike postoji približno po 300 muških i ženskih samostana.
Prvi benediktinski samostani na našem tlu, vjerojatno u Istri, nastali su već u VI. st. Prvi papin izaslanik Hrvatima bio je benediktinac opat Martin (640–642), a na dvoru kneza Trpimira boravio je (846–848) učeni benediktinac Gottschalk. Uz benediktince su vezani najstariji hrvatski spomenici: povelja kneza Trpimira (852), kojom je osnovao samostan u Rižinicama kraj Solina, i Bašćanska ploča (1100), zapis o darovnici kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije na Krku. Do XI. st. benediktinci dolaze u naše krajeve uglavnom iz franačkih samostana, zatim iz Montecassina, a poslije ih osnivaju pretežno domaći redovnici i redovnice. Iz X. st. potječu samostani sv. Krševana u Zadru (918), sv. Marije u Solinu (975), sv. Mihovila u Istri (990), sv. Maksima na Korčuli i dr. Najviše je samostana nastalo između XI. i XIII. st., većinom uz jadransku obalu: muški samostan sv. Ivana u Trogiru (1108), sv. Ivana u Medulinu (1115), sv. Marije u Rožatu kraj Dubrovnika (prije 1123), sv. Marije na Mljetu (1151), sv. Mihovila u Kotoru (prije 1166), sv. Jakova u Dubrovniku (1222), sv. Nikole kraj Šibenika (1240) itd.; ženski samostani: u Biogradu na moru (1060), Splitu (1060/61), Trogiru (1064), sv. Marije i sv. Platona u Zadru (1065, 1070), u Dubrovniku (prije 1170) itd. U XII. i XIII. st. benediktinci dolaze u sjeverne krajeve, u Rudinu kraj Požege, Podborje i Bijelu kraj Daruvara, Nuštar, Banoštor, Grgurevce, Srijemsku Mitrovicu, Petrovaradin i dr. U XIV. st. hrvatski benediktinci glagoljaši odlaze u Prag, Šlesku i Krakov, gdje osnivaju vlastite samostane. Tijekom stoljećâ na našem je području postojalo više od 100 muških i oko 50 ženskih benediktinskih samostana. U Boki kotorskoj bilo je 15 samostana, od kojih je najvažniji bio Sv. Juraj na otočiću pred Perastom. S dolaskom prosjačkih redova postupno se smanjivao njihov broj. U sjevernim krajevima su nestali za provale Turaka u XVI. st., u Dalmaciji su zadnji muški samostani ukinuti za francuske okupacije 1807/08., a samo je nekoliko ženskih samostana sačuvano do danas. Jedini muški samostan, otvoren 1945., nalazi se u Ćokovcu (kraj Tkona na Pašmanu).
Benediktinci su Hrvatskoj dali više biskupa, kulturnih radnika, teologa, graditelja i književnika (Mavro Vetranović, Mavro Orbini, Ignjat Đurđević). U svojim samostanima poučavali su mladež u »čitanju, računanju, astronomiji, pjevanju i teologiji«. U samostanskim skriptorijima stvarali su vrijedna djela na latinskome i glagoljici. Unijeli su latinsko pismo beneventanu, koje dobiva poseban oblik dalmatinske uglaste beneventane. Tim su pismom napisani kartular sv. Marije u Zadru, zbornik isprava samostana sv. Petra u Selu, četiri kodeksa u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu te mnogobrojni rukopisi u domaćim i stranim arhivima i knjižnicama. U mnogim samostanima u bogoslužju promicali su narodni jezik i glagoljicu. U samostanskim arhivima i knjižnicama sačuvani su najstariji dokumenti naše nacionalne povijesti (Sv. Krševan u Zadru) i najbogatije stare riznice (Sv. Marija u Zadru). Benediktinci su unijeli romanički stil u graditeljstvu (trobrodne bazilike s drvenim stropom) i umjetnosti, gdje su stvarali značajna djela. Politički su djelovali kao savjetnici knezova i kraljeva, vodili njihove kancelarije, sudjelovali na saborima i zajedno s vladarima i velikašima u državnoj organizaciji. Benediktinke su se u našim krajevima posebno bavile odgojem i obrazovanjem ženske djece i mladeži.
